Neizbrisiv pečat Vikinga – Rituali, kodeksi i povijest

Divljaci – ta predodžba je prva asocijacija o Vikinzima, no to je daleko od prave istine. Oni su doista bili pljačkaši, ali bili su i trgovci čija se gospodarska mreža protezala od današnjeg Iraka sve do kanadskog Arktika.

Bili su demokrati koji su osnovali svjetski najstariji parlament, dok je Britanija još bila u feudalizmu. Bili su vrsni majstori obrade metala i oblikovanja finog nakita od srebra, zlata i bronce. Iznad svega, oni su bili neustrašivi istraživači i njihova nemirna srca su ih dovela do Sjeverne Amerike čak 500 godina prije Kolumba.

Pretpostavlja se da pojam Viking dolazi iz staronorveškog “vik”, što znači zaljev, a odnosi se ispravno samo na one osobe koje su odlazile na pohode. Da, svi su Vikinzi Nordijci, ali nisu svi Nordijci bili Vikinzi , a oni koji jesu bili, tu su dužnost obavljali samo u jednom dijelu svog vremena.

Kriva je i predodžba da su nosili kacige s rogovima, to je vjerojatno poteklo iz Wgnerove opere iz 19. stoljeća, naime rogovi bi im u borbi samo smetali zapinjući za bilo što bi dohvatili. Prvenstveno su bili poljoprivrednici i pastiri, uzgajali su žitarice i povrće tijekom kratkog ljeta, a većinom su se bavili stočarstvom. Poput starih Grka i Rimljana, štovali su panteon božanstava.

Nisu bili ništa manje sofisticirani od ostalih Europljana. Njihov usmena književnost – epske pjesme poznate kao Eddas kao i njihove sage, su bile Homerovske i po drami i po opsegu. Tijekom večeri i tijekom dugih, mračnih zima, zabavljali su se s igrama na ploči poput šaha.

Žene su danju kuhale, čistile i šivale. No to nije bila sva njihova uloga, žene su u doba Vikinga bile ravnopravne s muškarcima, vodile su klanove i ratovale zajedno s muškarcima. Novije istraživanje otkriva da su znanstvenici pogrešno protumačili posmrtne ostatke Vikinga kao isključivo muške, samo zato što su bili pokopani sa svojim mačevima i štitovima. Proučavajući osteološke znakove roda unutar samih kostiju, istraživači su otkrili da je oko polovica ostataka zapravo ženskog spola, i da su dostojno pokopane zajedno sa svojim oružjem.

Žene Vikinga su imale veća prava od drugih europskih žena u to vrijeme, primjerice, imale su pravo na razvod ukoliko se suprug nije dobro brinuo o njoj i djeci. Za to je trebala samo pozvati par svjedoka i oglasiti da se razvodi, a nakon toga razvod je bio činjenica. Imale su pravo na nasljedstvo, imovinu i svoje stvari, ako je razlog razvoda bio valjan. Manja djeca su nakon razvoda automatski pripadala majci i imala su pravo na nasljedstvo.

Osim poslova na imanjima, muškarci su talili željeznu rudu i pretvarali je u alat i pribor za kuhanje, oblikovali su steatit, mekani kamen, u lampe, zdjele i lonce, izrađivali nakit i rezbarili kamene ploče s cvjetnim motivima ili scenama s prikazom nordijskih mitova i runskim natpisima. Najvažnije od svega je da su izrađivali najbolje brodove. Zahvaljujući istraživanjima iskopina, poznato je da su njihovi brodovi bili najbolje izrade u Europi. Bili su i elegantni i moderni, pokretali su se i veslima i jedrima, bili su brzi i laki za upravljanje, i njihove izvedbe su bile jednako dobre i u plitkim i dubokim morskim površinama. S ovakvim plovilima su mogli dostići velike udaljenosti i naći robu koja im kod kuće nije bila dostupna – svilu, staklo, kvalitetni čelik, sirovo srebro, a za uzvrat su nudili krzno, žrvnjeve, baltički jantar, željezo, te kljove i kožu morževa.

U vezi njihovog izgleda postoji mit da su bili prljavi i zapušteni, međutim arheološki nalazi i zapisi navode drugačije. Arheološke iskopine su pronašle pincete, češljeve, naprave za čišćenje noktiju i ušiju i čačkalice. Ovo potvrđuju i pisani izvori iz srednjovjekovne Engleske. U svojoj kronici iz 1220., Ivan Wallingford ih je opisao kao njegovane osobe koje su se svakodnevno češljale, često su mijenjali svoju odjeću i redovno su se kupali subotom te su na taj način na sebe skretali pažnju svih žena pa čak i onih plemenitog roda. Dokazi također potkrepljuju pretpostavku da su uvijek imali uređenu i njegovanu kosu, bradu i brkove.

Njihov izgled je bio nalik našem današnjem, osim što su bili nešto niži i više mišičavi zbog teškog rada na poljima kao i zbog ratovanja. Prema posmrtnim ostacima, stručnjaci su zaključili da su žene imale nešto izraženije kosti lica, jače obrve i čeljusti, dok su kod muškaraca te značajke bile manje izražene nego što su pretpostavljali. Nisu bili samo crvenokosi, bilo je i onih plave ili crne kose, plave kose je bilo više na sjeveru Skandinavije, dok je crvenokosih bilo više na zapadu.

Nije točno poznato što su odijevali, budući da je vrlo malo ostataka, a osim toga, nije poznato je li postojala posebna odjeća za pokop ili je to bila svakodnevna odjeća. Prema raspoloživim dokazima, muška i ženska odjeća se razlikovala te su koristili uzorke i boje.

Kodeks časti

Vikingško društvo je prožeto njihovom vjerom, iako Vikinzi nisu imali riječ za religiju. Umjesto toga, koristili su riječ “siðr”, što znači običaj ili praksu. Međutim, njihov moralni kod nije bio izravno vezan za vjeru, njihovo socijalno ponašanje temeljilo se na nepisanom sustavu časti. Pravo i krivo, rodne uloge, spolno ćudoređe, svakodnevni život – u svim tim okolnostima slobodan čovjek je prosuđivan prema standardima časti. Častan čovjek je bio principijelan čovjek. On je bio gostoljubiv i velikodušan, i nudio je ruku pomoći prijateljima u nevolji. Častan Viking nikada nije zaboravio da je neprijatelj njegovog prijatelja i njegov neprijatelj. Suprotnost časti je bila sramota, i ona se prenosila na cijelu obitelj uključujući i pretke. Bilo je nedopustivo živjeti u toj sramoti stoga je častan čovjek morao tražiti osvetu kako bi povratio čast. Osveta se često dugo planirala, a druga se strana ostavljala da zaboravi na sve, kako bi se s osvetom udarilo kada se najmanje nada. Kroz ovo iskušenje pokazivali su svoju snažnu osobnost. Dugo čekanje i hladnoća ispunjenja osvete nam se može činiti okrutnim i bez srca, no krvna osveta je u ovom društvu bila učinkovita kazna.

Rituali i žrtvovanja

Žrtvovanja su igrala veliku ulogu u većini rituala, a njihova je svrha bila osigurati plodnost, rast, dobro putovanje, dug život, bogatstvo i slično. No i događaji poput rođenja, vjenčanja i ukopa su mogli biti razlog. Kako nisu postojali svećenici, rituale je svatko mogao obavljati, pa tako i žrtvovanja. Obično su to obavljale osobe s najvišim statusom i autoritetom. Postojali su i ženski rituali, poput proricanja i rituala vezanih uz plodnost.

Istraživanjima je otkriveno nekoliko višenamjenskih velikih centara na nekoliko lokacija u Skandinaviji, a prema dokazima su se koristili i za svjetovne i religijske svrhe. Lokalno, postojalo je nekoliko vrsta svetih mjesta, koja su imala svoja vlastita pravila poput zabrane prolijevanje krvi na svetom tlu. Poznato je da su različite vrste božanskih snaga bile povezane s različitim mjestima, kao i različiti obredi.

Jesu li se ili nisu prinosile ljudske žrtve je predmet rasprava. Mnogi dokazi pokazuju da ritualna ubojstva nisu bila rijetkost u sjevernoj Europi u razdoblju prije doba Vikinga. Nadalje, neki nalazi iz vikinškog doba se mogu tumačiti kao dokaz da su se prinosile ljudske žrtve. Sage povremeno spominju ljudsku žrtvu u hramovima, a pisani izvori navode da zapovjednik može posvetiti neprijateljskog ratnika bogu Odinu koristeći koplje. Vrlo je vjerojatno da su postojala ljudska žrtvovanja tijekom vikinškog doba, ali ništa ne upućuje na to da je to bio dio javne religijske prakse.

 

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *